“Hoće li današnje generacije otići u mirovinu? Čini se da je neće dočekati, a razlog je pretužan”

“Mirovina.” Riječ koju kao da više jedva znam napisati, toliko djeluje apstraktno i nemoguće – poput znanstvenofantastičnog koncepta iz neke izlizane stare knjige. U kultnom filmu Blade Runner, “mirovina” je izraz za brutalni ritual u kojem policajci budućnosti likvidiraju odbjegle androide zvane replikanti (što je automatska ispravka upravo pokušala pretvoriti u “republikance” protiv moje volje, iako možda Google Docs sada ima i funkciju freudovskog omaška), piše Dave Schilling u kolumni za The Guardian.

"Prava mirovina - udaljena poput najudaljenije zvijezde"

Verzija “mirovine” iz Blade Runnera čini mi se izvedivijom za suvremene ljude – biti raznesen od strane uniformiranog ubojice s falusoidnim pištoljem – nego ona tradicionalna. Prava mirovina – kokteli na plaži između partija golfa – udaljena je poput najudaljenije poznate zvijezde. Koliko god moj život vama, dragi čitatelju, možda djelovao glamurozno, uopće nije takav. Kao i većina kreativaca koji se nikada nisu potrudili naučiti programirati, krpam kraj s krajem svaki mjesec, grčevito čekajući sljedeću uplatu koja stiže kao dar s neba, nastavlja Schilling.

Biti plaćen kao pisac ponekad djeluje poput deus ex machina, nasumičnog božanskog čina koji vam omogući da platite račun za struju. Ideja o štednji bilo kakvog dijela prihoda danas je smiješna, osim ako ne računate sitniš skriven u jastucima kauča. Možda mogu odigrati koju partiju flipera s tim novcem prije nego što me otprate u dužnički zatvor. Takav je život u svijetu inflacije, astronomskih cijena goriva i automatizacije čak i najosnovnijih poslova. Onog trenutka kad izmisle chatbot koji duhovito komentira vijesti, potpuno sam gotov.

"Mirovina mi ne djeluje tako loše..."

O mirovini ne bih ni razmišljao da nije nekih aktualnih događaja koji su me natjerali na razmišljanje. Poznati španjolski matador José Antonio Morante de la Puebla vratio se iz jednogodišnje mirovine pred rasprodane tribine, gdje su ljudi platili da ga gledaju kako ponovno zauzima svoje mjesto u profesiji. Njegov povratak slavili su ljubitelji borbi s bikovima, ali oduševljenje je kratko trajalo – tijekom posljednjeg nastupa bik ga je teško ozlijedio, nanijevši mu ozbiljne povrede. Je li šokantnije to što se povratak tako loše završio ili to što je uopće bio potreban? Mirovina mi ne djeluje tako loše. Zašto je se odreći?

Volio bih otići u mirovinu. Pomisao da ne moram raditi svake sekunde budnog vremena, da ne osjećam pritisak proizvodnje za dobro kapitalističkog stroja, neosporno je privlačna. Mogao bih pročitati sve knjige koje odgađam, naučiti novu vještinu, možda napokon očistiti kupaonicu. Nebo je granica. No čini se da mnogi stariji ljudi ne shvaćaju poruku, osobito u Washingtonu, dodaje autor.

Prosječna dob američkih kongresnika opada, ali je i dalje relativno visoka – zastupnici imaju 57,5 godina, a senatori čak 64,7, prema analizi Pew Researcha iz 2025. Dob za punu mirovinu u SAD-u je 67 godina. Senator iz Iowe Chuck Grassley ima čak 92 godine i nedavno je bio na operaciji žučnih kamenaca. U usporedbi s njim, Bernie Sanders s 84 gotovo radi kolutove, nastavlja se u kolumni.

Trump uskoro puni 80

Što može motivirati nekoga da se svako jutro jedva izvuče iz kreveta i ide raditi? Da “služi” narodu? Koliko netko može biti učinkovit ako svako malo mora napustiti sjednicu Senata kako bi mu ispumpali tekućinu iz vitalnog organa? Je li to ego? Financijska korist? Neću nagađati o stvarima o kojima nemam iskustva. Nemam moć, nemam bogatstvo za gomilanje, i imam savršeno funkcionalan žučni mjehur.

Čak i ako nikada ne mogu znati istinu, pitam se zašto je vući se po Washingtonu poželjnije od doslovno bilo čega drugog. Donald Trump uskoro puni 80 godina, a i dalje čini sve da zadrži svoju poziciju – i da odbaci samu ideju starenja.

Tijekom govora prošlog tjedna rekao je da, iako ga stariji građani vole zbog njegovih politika, on zapravo nije starija osoba. Čak i ako zanemarimo zakonsku dob za mirovinu, teško je poreći da je čovjek u osamdesetima star. No za mnoge baby boomere i pripadnike generacije X isplativije je pomaknuti granice onoga što znači biti star, piše Schilling.

"Imam 62, aktivan sam"

Kolumna u New York Timesu od prošle godine, autora Kena Sterna, osnivača “Longevity Projecta”, tvrdi da 65 godina nije “starost” jer se dob ne mjeri godinama nego sposobnošću bavljenja sportom. “Imam 62, aktivan sam, zdrav i još uvijek radim”, hvali se Stern. “Ali posljednjih tjedana posramili su me ljudi u sedamdesetima na pickleballu i u teretani, a posjetio sam i 70-godišnjakinju kojoj je tijelo toliko otkazalo da joj je i tuširanje preteško.” Biti posramljen na pickleball terenu mora biti najniže poniženje koje netko bogat može zamisliti. Kako mogu biti star ako još mogu igrati sport? Je li to kriterij za mirovinu? Ako možeš udarati šuplju lopticu plastičnim reketom? Ako je tako, možda je vrijeme da se i ja umirovim.

Koncept dugovječnosti nije samo opsesija, nego i veliki biznis. Knjige, podcasti i TikTok videi o tome kako ostati mlad preplavljuju našu toksičnu kulturu. Slušamo bogate “biohakere” poput Bryana Johnsona koji žele živjeti zauvijek. Ali zašto? Da bismo svaki dan išli na posao? Da bismo zaradili još više novca koji će ionako biti beskoristan čim prestanu djelovati serumi i hormonske terapije?

Replikanti iz Blade Runnera nisu htjeli živjeti vječno – samo nekoliko dana duže. Zašto? Ne zato što su voljeli raditi na kolonijama. Htjeli su pronaći smisao, neku vrstu duhovne transcendencije. Nisu htjeli samo živjeti, nego živjeti slobodno. Mirovina, i u stvarnosti i u fikciji, prilika je – koliko god kratko trajala – da se živi bez tereta. Da netko dobije tu priliku i odbije je, to mi je neshvatljivo.

Ali možda ću to shvatiti kad ponovno budem mogao na vrijeme platiti račun za struju. U međuvremenu, idem igrati pickleball, zaključuje Davey Schilling.